Prvi sajt humora i satire u Crnoj Gori -
postavljen 07. 09. 2012. godine

Nova knjiga… nova knjiga… nova knjiga…
Jandre Drmić
OPTIMISTI IZ SODOME

aforizmi

Zagreb, 2016

P R I K A Z

Jandre Drmić - Optimisti iz Sodomije

Jandre Drmić

Bilješka o zapisničaru:

Objavio knjige aforizama:

Plodovi mora
Aureole na sniženju
Maslinarstvo u Eskima

Jandre Drmić
OPTIMISTI IZ SODOME

VLASTITA NAKLADA:
copyright©Jandre Drmić

OBLIKOVANJE KORICA:
Mario Jurjević

KARIKATURA:
Josip Kovačević-Enco

PRIJELOM:
Maja Pauković

LEKTOR:
Miroslav Grubić Čezvik

UREDNIK:
Goran Pavković

TISAK:
Redak

Zagreb, 2016.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 000947237. ISBN 978-953-55367-3-4

 

PREDGOVOR

Cirkusu nikad kraja

U svijetu u kojem je književnost marginalizirana, ili svedena na razinu integriranog spektakla, aforističarima više ne cvjetaju ruže. Možda im nisu cvjetale ni u klasičnim represivnim društvima, iako je interes (re)publike za tu prastaru formu rastao u mjeri u kojoj su njeni tvorci bili izloženi većoj kontroli službenih čuvara reda i poretka.

U dobro uhodanim policijskim režimima aforizam je tretiran kao korov, ali majka priroda oduvijek je radila na uspostavljanju ravnoteže; naime, iz fitologije je poznato da se neke vrste korova toliko brže razmnažaju koliko ih se više plijevi, pa su i pisci sumnjivih aforizama uspjeli nadživjeti svoje najžešće dezinsektore.

Delikatno je ono društveno stanje u kojem je aforističar na margini. Nije na margini zato što je svijet postao slobodniji i bolji ili, nedajbože, zato što je ukinuta cenzura. Početkom trećeg milenija cenzura nije ukinuta, nego je toliko savršena da je postala nevidljiva. Formalno pozivanje na slobodu rezultiralo je erupcijom laži, novom olimpijskom disciplinom u kojoj s velikom prednošću pred drugim konkurentima vode političari. Vratimo se korak natrag! Nixon je lagao u aferi Watergate, Clinton je lagao u kojoj s velikom prednošću pred drugim konkurentima vode političari. Vratimo se korak natrag. Nixon je lagao u aferi Watergate, Clinton je lagao u skandalu s Monikom Levinsky, a kad mogu lagati lideri velikih sila, zašto si to ne bi dopustili i njihovi šegrti iz malih balkanskih provincija? Cirkusu nikad kraja. Kad je uhvaćen s prstima u pekmezu, jedan već umirovljeni hrvatski političar poslužio se jeftinim sofizmom, objašnjavajući svom neukom puku da nije lagao nego da naprosto nije govorio istinu. Ako je točna ona narodna – tko laže, taj i krade – onda nema sumnje da smo, poslije svih razdruživanja, poslije svih tranzicija i novokomponiranih ambicija, dospjeli nevjerojatno daleko. Toliko daleko da je zbrisana granica između istine i laži, činjenice i falsifikata. Ništa više nije skandal, ali sve može biti skandal.

Slaba je utjeha spoznaja da se mala država Hrvatska po tome ne razlikuje od grube planetarne slike. Utješiti se možda mogu samo pisci satire, identificirajući novo druš-tvo kao staro, ako ni po čemu drugome, onda po dimenzijama gluposti, poroka i kriminala. Takvo društvo idealna je meta za aforističara, iako ga je digitalna civilizacija na svoj način gurnula na marginu. Gurnula ga je zato što je to civilizacija u kojoj je slika djelotvornija od riječi, a privid važniji od istine. Unatoč tome, Jandre Drmić se ne predaje. „Optimisti iz Sodome“ je njegova četvrta knjiga aforizama, kojom legitimira predanost jednom starom žanru, svjestan da je humor nasušna potreba, te da ima funkciju terapije i svojevrsne higijene.

Drmić se rodio u Vrilu pokraj Tomislavgrada, formativne godine proveo je u Splitu, gradu koji je teško zamisliti bez Dioklecijana, ali podjednako tako i bez humora, a za njegove literarne inklinacije najzaslužniji je S. J. Lec. Čitajući tog slavnog Poljaka, koji je umijeće sažimanja, aluzija i paradoksa doveo do vrhunca, reagirao je gotovo refleksno, shvaćajući da se i u njemu krije jedan mali Lec.

Kompjutorskim vokabularom, reklo bi se da aforističar mora u sebi imati čip u koji je ugrađen smisao za duhovitost, oštroumnost, otvorenost i lapidarnost. U eri rastućeg relativizma, u kojem se kriminalci ne srame svojih (zlo)čina, a jednako tako ne srame se ni teroristi, pisac aforizama izgleda kao posljednji Mohikanac koji zagovara moralni imperativ. Da nije tako, njegova rabota bila bi bespredmetna. Kakav bi to bio aforističar ako ne bi prokazivao vlast, šibao moćne i štitio nemoćne? Kakav bi to bio humorist ako ne bi ismijavao konzervatizam, šovinizam, dogmatizam, nepotizam i sve one „izme“ koji su njegovu zemlju pretvorili u mali raj za velike gangstere? S takvom vrstom pitanja Drmić je odavno raščistio. Da nije, ne bi ni smišljao aforizme, a još manje bi mu funkcionirao mehanizam kojim pokreće salve smijeha i bez kojeg je takva književnost teško ili nikako zamisliva.

Pišući godinama i bez kalkulacija, Drmić je izgradio poziciju permanentne opozicije, nalazeći u pobuni protiv svih zala, u ironiziranju i persifliranju, smisao svog knjiškog angažmana. Pritom ne štedi nikoga; najmanje političare („Premijer ide prvi, a za njim zaostali“), državne mitomane („Ni nacionalno gnijezdo se ne može sviti bez blata“), Crkvu („Puk je na koljenima, kler na koljenicama“), lopove („Kriminalci su mirni, znaju da im vlast neće udariti u glavu“), pa u krajnjoj liniji ni sebe sama („Prodano je sedam mojih knjiga. Ja sam rijetko omiljen autor“). Vjerovati da će s nekim dolazećim vremenima nestati potreba za humorom, ili aforističkim žalcima, bilo bi isto tako naivno kao što je naivno bilo očekivanje da će se Europa, s rušenjem Berlinskog zida i slomom komunizma, pretvoriti u oazu pravednosti. Što se toga tiče, Drmić ne treba strahovati: jer, predlošci za njegove invektive i duhovite šlagvorte nude se na svakom koraku, a sva je prilika da će ih i u budućnosti biti za izvoz. Politika koja ne želi da se o njoj sudi po njenim rezultatima nego po neprijateljima, pa ih zbog toga fanatično perpetuira, unaprijed je osuđena na propast.

Osim što je time na propast osudila i svoje zatočenike, ostavila je pukotinu za kritičare, pa i one s aforističkim instinktom. Spektakularno društvo pravde rezultiralo je pokajnicima koji lakše okajavaju grijehe nego što to uspijevaju vjernici pred svojim smjernim iskupiteljima. U ekološki uznemirujućem okruženju, u kojem ima mjesta za sve, samo ne za zdrav razum i elementarnu logiku, Drmić se hvata svog oružja. Hvata se tog istog razuma i te iste logike, da bi ih pomoću svoje duboko usađene duhovitosti pretvorio u riječ koja pogađa preciznošću. Ako hoćete – i moralnošću. Jer humorist koji podržava status quo nije ništa drugo nego contradictio in adjecto. Polazeći od svog literarnog favorite – Emilea M. Ciorana, koji je objašnjavao da se u pozadini svih mitova krije nepresušna volja za moći, Drmić je toj volji pokazao figu. Učinio je to pomoću aforizama, dajući svojim tekstovima snagu oslobađajućeg i toliko potrebnog smijeha.

Zdravko Zima

 

IZBOR AFORIZAMA:

Stanislav Lec: „Satira ubija, ne vrijeđa.“
Dakle, satira koja ne ubija, vrijeđa.

Događalo se da su umjetnici,
nezadovoljni kreacijom,
spaljivali svoja djela.
Bog se odlučio za potop.

Noću se bolje vidi.
Čak i oni najgluplji
ponešto shvate kad im se smrkne.

Vidim – nisam slijep.
Čujem – nisam gluh. Mislim – nisam pametan.

Ljudožderi, jedite govna!

Kažu „za sve nas“,
a misle „sve za nas.“

Koji su narodi genocidni?
Samo oni kojima se ukazala prilika.

Razlika između televizora i televizije?
Televizor je moguće popraviti.

Praznina se pokriva golotinjom.

Nekad je pas čuvao kuću,
a danas kuća čuva psa.

Hrvati su naseljeni po cijelom svijetu,
a rasuti u Hrvatskoj.

Ponekad pišem o Narodu,
Dostojanstvu, Domovini, a ponekad ozbiljno.

„Ta knjiga ti je mnogo dobra.
Kao da sam ti je ja pisao.“
Ovaj moj aforizam objavljujem
uz dopuštenje autora Aleksandra Baljka.

Starleta je napisala knjigu
i nosila ju je izdavačima,
ako je trebalo, i u krevet.

Svi umiremo.
Nema nas ko Kineza.

Hrvati i Srbi govore jedan jezik.
Najčvršći dokaz tome je
da se tako dobro ne razumiju.

Nekad nisi smio reći da si Hrvat,
a danas te sramota.

Kada čovjek ostari,
bližnjima je dalje.

Vidim nove kadrove,
a gledam stari film.

Prošle godine sam imao jedan loš dan
tri stotine šezdeset i pet puta.

Svi se slažu da treba slušati
pametnije od sebe.
Zato nitko nikog ne sluša.

Impotentni kažu:
„Ko ga nema, bez njega se može“.

Lezbijka vegetarijanka?
Lezbiljka.

Svim zločincima:
„Pokolj vam duši!“

Satiričar je konstruktivan
samo kad razara.

Pijanac komunist?
Srk i čekić!

Dan je siv, ljudi su mračni,
susjedov pas ne prestaje zavijati, blitva je skupa…
srećom, danas je Svjetski dan smijeha.

Domovine sin ne može vjerovati
čime se sve njegova majka bavila.

Ljudi su ujutro šutljiviji.
Zato je jutro pametnije.

Ubio ženu.
Bili su u braku dok ih smrt nije rastavila.

Mafijaškim kumovima i njihovim familijama
većina se klanja.
Za nas je obitelj svetinja.

Susjedi mi zamjeraju
što sam mnogo dobar s komšijom.

Kada su vojnici izvojevali pobjedu,
pridružili su im se heroji.

Kada se upale estradna svjetla,
zablista mrak.

Prljava pobjeda je
čisti poraz.

U tom restoranu vlada red.
Najprije oderu janje, onda gosta.

Dok nemoćni napadaju vjetrenjače,
moćni puštaju vjetrove.

Napad je
najbolja obrana nasilja.

Kod nas nema
monstruozne trgovine ljudskim organima
jer se za sitne novce
može kupiti cijeli čovjek.

Za pravog boema,
život od danas do sutra je dugoročni plan.

Kod individualnog ludila
čovjeku se oduzima oružje,
a kod kolektivnog se dijeli.

Novina koja ne potpaljuje vatru,
gasi se.

Mislio sam opet čitati Schopenhauera,
ali nemam volje.

Satiričaru i veterinaru je zajedničko
da na stoku lupaju žig.

Aforizmi su u knjizi razmaknuti
da između njih stane šutnja.

Satira je nemoćna nadmoć.

Priredio: Veljko Rajković

 
Iz malo(g) mozga  
 

Aforizam sedmice

Aforizam mjeseca

Aforizam godine